Danas sam posle škole čučnuo u uglu dvorišta i gledao dedu kako menja užad. Ta ljuljačka, vezana između kedrova vrećama uree i plastičnim užadima, prati me već sedam godina.
Sjećam se kada sam prvi put sjeo na njega, morao sam stajati na prstima da bih stigao do zemlje. Djedine ruke su bile velike i tople; blagim pritiskom vjetar je ispunio moju malu cvjetnu suknju. "Više!" Vikao sam, čvrsto stežući užad, gledajući kako se tlo ispod čini blizu i daleko, kao da se vozim letećim čamcem. Tada sam uvijek osjećao da ako zamahnem dovoljno visoko, mogu dodirnuti šećernu vunu skrivenu u oblacima.
Kasnije su užad za ljuljanje urezala duboke žljebove u stabla drveća, i moja stopala su mogla čvrsto dodirnuti tlo. Jedne ljetne noći, zamahnula sam dok sam slušala kako djed priča o Velikom medvjedu, dok mi se suknja očešala o rosom{1}}prekriveno lišće kedra, osjećajući se hladno i osvježavajuće. Odjednom sam shvatio da drvena daska koju je nekada trebalo gurnuti da bi se pomaknula sada može biti puštena u zrak blagim pritiskom.
Nakon što sam danas promijenio užad, sjeo sam na njega sam. Sunce na zalasku bacalo je dugu senku, poput tanke žice harfe. Zatvorio sam oči i zanjihao se do najviše tačke, čuvši kako mi vjetar šapuće u uho: "Vidi, sada možeš i sam da letiš." Luk ljuljačke krije tajnu rasta od djeteta koje je trebalo gurnuti do tinejdžera koji može kontrolirati vlastiti ritam.
Kad sam sletio, vidio sam da su se tragovi užeta na stablu produbili. Ti biljezi koje je nosilo vrijeme bili su, u stvari, stihovi poezije napisani u djetinjstvu.